Kako da napravite prezentaciju koja će se pamtiti
Verovatno ste već gledali brojne prezentacije. Ne mislim samo one u kojima jedan predavač koristi slajdove dok vrši prezentaciju. Sigurno pamtite prezentacije novih proizvoda, recimo automobila, gde se koriste vatrometi, raznobojni reflektori koji šetaju u svim pravcima, top modeli u šljaštećim kostimima, oblaci raznobojnog dima i magle, sa ludom scenografijom. Danas već i dronovi, vizuelni efekti na nebu, laseri…
Sve je to ludo, i privlačno, ali ima jedan problem. Prezenter bi trebao da pošalje jasnu poruku. A sve nabrojano šalje poruku… recimo da se otvara novi cirkus.
I ne, nije tajna u izuzetnim slajdovima. Microsoft je to fino objasnio jednostavnom rečenicom – mi pravimo powerpoint, ne pravimo prezentacije.
Tako smo se opet vratili na sam početak, a sve počinje od čoveka. Mnogo pre modernog doba, ljudi su držali prezentacije. Možda se nisu tako zvale, nisu tako izgledale kao danas, ali su radile jednu ključnu stvar. Ostale su upamćene do danas.
Svojevremeno je predsednik Sovjetskog Saveza, Nikita Hruščov, uz prilično gromoglasnu priču, lupao cipelom po govornici . (To i nije bio problem, jer nije lupao svojom cipelom).
Na prvi pogled to izgleda kao običan govor u nekoj skupštini. Ipak, odmah vidite razliku. Neverovatan potez lupanja cipelom od tog govora napravio je prezentaciju. Zapravo performans.
Da li je onda moj predlog da sledite njegov primer? Ne obavezno. Ali svakako je dobar primer. Ukoliko radite prezentaciju cipela, onda je posebno dobar primer. Recimo za vaš novi model cipela pod imenom – Nikita. Ekskluzivni model za svetski poznate lidere.
Međutim, jeste moj predlog da ozbiljno razmislite o tome. Mada izgleda da se to lupanje cipelom nikad nije desilo, priča je ostala zapamćena.
Postoje još neki slični primeri, ovaj put provereni, koji su postali nezaboravni. Bez posebnih tehnoloških efekata. Već u skladu sa izrekom, nemoj mi pričati da si komičar, nasmej me.
Bil Gejts je pričajući o problemu koji širom sveta izaziva malarija, u sred govora otvorio kutiju iz koje je u punom borbenom sastavu istrčao roj komaraca. Publika je bila šokirana, ali je poruka jasno prenesena.
Steve Jobs je imao jednostavniju prezentaciju, a ipak spektakularno efikasnu. Na predstavljanju MacBook Air želeo je prikazati koliko je taj laptop tanak. Samo je prišao govornici, uzeo običnu veliku kovertu za pismo, i iz nje izvadio laptop. U tom trenutku, neverovatna stvar.
Šta je zajedničko svim ovim prezentacijama? Uklapaju se u pravilo, show me, don’t tell. Slika vredi više od hiljadu reči.
To ne umanjuje vrednost i moć reči. Na jednoj drugoj prezentaciji Steve Jobs je pokazao ikonice na ekranu i rekao – izgledaju tako slatko da biste ih najradije polizali.
Sada je digao igru na viši stepen, pokazao je sliku, a onda efekat pojačao rečima koje su kreirale novu sliku, ovaj put u mašti.
Možete pomisliti da su navedeni primeri rezultat pažljivo osmišljenog nastupa, koji je kreirao tim ljudi. Ali svi principi koje su oni koristili dostupni su i vama. Evo par važnih stvari koje možete koristiti:
Ljudi mnogo toga pamte u slikama. Apstraktne i nejasne koncepte gotovo i ne pamte. Uvek kad imate zadatak da predstavite stvar nepoznatu široj publici, pretvorite je u neki jednostavan primer. Umesto da pričate o gigabajtima, hercima i rezoluciji, pričajte o nečemu slatkom što bi ljudi najradije polizali.
Pamtljive su stvari koje slušaoce iz sleep moda, neočekivano pokrenu. Kad se na uspavanu publiku ustremi eskadrila komaraca bombardera, mozak trenutno prelazi u mod – gde je ovde izlaz u slučaju opasnosti?!?
Tu se vraćamo na početak. Ne treba vam vatromet, laserski šou, dronovi, pa čak ni roj komaraca. Potrebno je da razmislite šta želite da ostane u glavi čoveka kada se svetla ugase i prezentacija završi.
Ako želite da ljudi nešto zapamte, nemojte im samo reći. Dajte im sliku. Napravite neočekivanu vezu. Ispričajte priču. Naterajte ih da ono što govorite makar na trenutak vide u svojoj glavi.
Jer na kraju se ne pamti prezentacija.
Pamti se ono što je ostalo u glavi posle nje.
